Da nam je netko rekao da ćemo jednog dana ići stopama svećeništva svog župnika, vjerovatno da bi malotko povjerovao. Ali, to nam se, zaista, dogodilo.
Prije 31 godinu, naš je župnik - vlč.Andrija, rekao Kristu: "Evo, ostavljam svoje mreže i sve svoje poslove i krećem za Tobom."
Od tada, poput apostola Andrije, vjerno služi Njemu. Stoga nam je bila posebna čast i radost krenuti s njim kroz njegova sjećanja na početke njegova svećeništva te posjetiti mjesta u kojima je on služio Bogu i ljudima.
Već nekoliko godina unatrag, odlazak na hodočašća i duhovne obnove izvan Slavonskog Broda - postali su svojevrsna tradicija našeg Velikog pjevačkog zbora. Iako se rado okupljamo svaki tjedan i radosno sa svima vama slavimo nedjeljne mise i blagdane, i nama je potreban "bijeg" kako bi "napunili baterije" Božjom snagom za korake dalje.
Ove godine, vlč.Andrija predložio nam je nešto sjajno - "mini turneju" - kako ju mi volimo zvati. Ona je podrazumijevala posjet mnogim mjestima u dva dana, od Vukovara do Subotice.
Svoju "mini turneju" smo započeli 29.kolovoza 2009. u 7.30h okupljanjem i molitvom u našoj crkvi.
Vozeći se autobusom, prva naša "stanica" bio je grad Vukovar. Ponosni grad Vukovar.
Molitvom pred bijelim križem na Dunavu i šetnjom uz samu njegovu obalu, još uvijek se u čovjeka uvlači neka sjeta i tišina. Tu nema potrebe za razgovorom.
A ostaci razrušenih (i još ne potpuno obnovljenih) kuća i trgovina, i dalje šapću svoju tužnu priču. I još uvijek, svojim cvijećem na tim ruševinama, Vukovar moli za malo pozornosti.
U malom selu - Nijemcima - dočekao nas je brat s.Ankice - vlč. Miro Tomas.
Uveo nas je u svoju crkvu posvećenu sv.Katarini Aleksandrijskoj. Tu smo saznali mnogo o ovoj župi i župnoj crkvi. Crkva datira iz 14.stoljeća. Tijekom godina, doživjela je određene preinake (obnove), ali onu najveću je doživjela nakon Domovinskog rata. Tada je bila gotovo u potpunosti srušena. Danas ova župa broji oko 1700 župljana.
Nakon kratkog upoznavanja s poviješću ove župe, vlč. Miro nam je (sa svojim suradnicama) priredio bogati ručak u prostorijama novoizgrađenog katehetskog centra.
Nakon ručka, krenuli smo dalje. Na svom putu prema najistočnijem hrvatskom gradu, prošli smo kroz mjestašce Lovas. Tu je za vrijeme rata na jednom polju ubijeno mnogo nedužnih ljudi i na tom mjestu danas stoji križ kao podsjetnik na taj strašni događaj.
U Iloku smo posjetili franjevački samostan i crkvu sv.Ivana Kapistrana, koja je također bogata svojom poviješću. U njoj smo mogli vidjeti galeriju slika i doznati zanimljive povijesne podatke vezane uz Ivana Kapistrana.
U ranim poslijepodnevnim satima, stižemo u Bačku Palanku - granični prijelaz s Republikom Srbijom.
Prva naša stanica izvan domovine bio je grad Novi Sad.
Zašto sam ranije spomenula da smo "krenuli župnikovim stopama"? Upravo zato što je u novosadskoj crkvi Imena Marijina (koju smo posjetili) naš vlč.Andrija bio kapelan (od 1978. do 1982.)!
To je prekrasna neogotička crkva (izgrađena 1895.god.). Okružena je Katoličkom portom (trgom) i zgradom župnog ureda u baroknom stilu.
Nakon toga, posjetili smo Petrovaradin (nekim od nas posebno drag grad). Tu smo posjetili veličanstvenu tvrđavu iz rimskog doba. Grlo smo "rashladili" pićem na prekrasnoj terasi slikovitog restorana "Osam tamburaša" (nazvanoj prema poznatoj pjesmi Zvonka Bogdana) kraj Dunava.
S toga mjesta pružao se zadivljujući pogled na petrovaradinske mostove.
Putujući dalje, prolazimo kroz grad Bač (oko 10 000 stanovnika) po kome je Bačka i dobila ime. U njoj je nekada prevladavalo katoličko stanovništvo, a sada je većina pravoslavno.
Zadnja postaja toga dana, bilo je selo Vajska i župa sv.Jurja. To je mjesto u kojem je naš župnik 9 godina služio Bogu i ljudima. Iz te je župe otišao prije 17 godina i svojom nas je pričom u autobusu posebno zainteresirao za nju.
Po njegovim riječima, ovdje je proveo svoje najljepše godine službe i stekao brojna prijateljstva koja traju i danas.
Selo Vajska danas broji oko 1500 vjernika. Dok 1900.godine nije tamo bilo niti jednog pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti, danas ih je 70%. Ljudi su ovdje uglavnom radili na zemlji.
Ovdje nas je dočekao "nasljednik" vlč.Andrije, njegov prijatelj i sadašnji župnik - vlč.Josip Kujundžić.
Nakon proslavljene svete mise u čast obnovljene crkve sv.Jurja, otpjevali smo okupljenim župljanima nekoliko naših poznatih liturgijskih pjesama te darovali vlč.Josipu mali dar (komplet za bolesničko pomazanje).
Ono svjetovno najveselije i najtoplije doživjeli smo nakon toga - u župnom domu su nas dočekali domaćini s večerom i pravim tamburašima! Večer je protekla u pjesmi, plesu i poeziji.
Noć smo proveli smješteni po obiteljima u toj župi. Vjerujem da svi možemo reći da smo toplo i srdačno ugošćeni.
Sutradan smo krenuli u Suboticu na proštenje, u svetište Majke Božje "Bunarić". Tamo smo sudjelovali u velikoj misnoj svečanosti koju je predvodio naš biskup Đuro Hranić.
Nakon svete mise, otišli smo u restoran na ručak.
U subotičkoj katedrali saznali smo da je naš župnik u njoj zaređen za svećenika (29.6.1978.)!
Zaključili smo da je ona jedna od najljepše oslikanih crkava.
Posjet jezeru Palić bilo je nešto zadivljujuće i opuštajuće. Šetajući uz samo jezero mogli smo uživati u prekrasnim parkovima, malim "dvorcima" te jedrilicama i pedalinama na jezeru.
Nakon posjete subotičkom sjemeništu, umorni i sretni vratili smo se kući.
Na cijelom tom putu, ne samo da smo vidjeli sva ta divna (i poviješću bogata) mjesta, nego smo mogli i doznati kroz kolike su nedaće prolazili katolici kroz godine.
Još mi u mislima odzvanjaju riječi biskupa Hranića: "Kršćani su uvijek morali plivati protiv struje." boreći se da zaštite svoju vjeru. To su nam svojim pričama mogli posvjedočiti svi oni koje smo susreli na ovom putu.
Ali isto tako, svi su oni vjerovali da nakon Velikog petka i Velike subote.uvijek dolazi - Uskrs.