Križaj se, ali se križaj pravilno. Nije to samo prikraćena, površna kretnja kao da ne znaš što znači. Ne, pravilan je to znak, polako napravljen, velik, od čela do prsiju, od jednog ramena do drugoga. Osjećaš li, kako te svega obuzimlje? Saberi se, sav, sve svoje misli i sva svoja čuvstva u tu kretnju. Misli, kako ide od čela do prsiju, od ramena do ramena. Onda je osjećaš: svega te obuhvaća, tijelo i dušu; ujedinjuje te, blagoslivlja te, posvećuje te.
Zašto? Jer je znak otkupljenja. Na križu je naš Gospodin otkupio sve ljude. Po križu posvećuje svakog čovjeka, do posljednje niti njegova bića.
Radi toga se križamo prije molitve, da nas križ uredi i sabere, da nam misli, srce i volja utopi u Boga. Križamo se poslije molitve, da ostane u nama što nam je Bog darovao. Križamo se u napasti, da nas jača. U nesreći, da nas čuva. Kod blagoslova, da u svoju dušu primimo puninu Božjeg života, da taj u njoj sve oplodi i posveti.
Misli na to uvijek kad se križaš. To je najsvetiji znak što ga imamo. Čini ga pravilno, polagano, na dugo i široko, promišljeno. Tada će obuzeti sve tvoje biće, vanjštinu i nutrinu, tvoje misli i tvoju volju, osjećaje i ćud, svu tvoju djelatnost. I po njemu će se sve označiti, obilježiti, posvetiti u moći Kristovoj, u imenu Trojedinog Boga.